Dodjavola

Ja se nisam ubila, pokusavala sam, nije uspelo, ostao je osecaj "litnosti"
("Sala" Kundere za znacenje reci) i uzasni teret.
Nereazresena osecanja.
I nagovestaj Apsolutne srece. To se nemoze prepricati ovozemaljskim recima, taj prokleti osecaj blazenstva i topline, kad padas padas padas i….to moze biti ljubav, ljubav prema sebi… osecala sam se obgrljeno sa svih strana… toplo i ususkano…
na kratko…uvek samo na kratko. Godinama na kratko.

Svejedno, zivot ide tako kako ide i ja se necu ubiti iz jednog jedinog razloga: ja sam VEC MRTVA.
To sam shvatila pre godinu dana i nekako sam pokusavala da suprimiram taj osecaj i da ga tumacim kao lazan, da sramno upotrebljavam izgovore tipa "pun mesec" "PMS" i slicne bljutavo ovozemaljske stvari…ali ne.
Nije to prolazno, nije to uslovljeno vremenskim ili hormonskim promenama, ne…
To sam ja.
Ja sam umrla.
Ne znam tacno kada. Ne znam tacno ni kako.
Moj muskarac mi je isto umro.
Postoji neko telo koje se krece.
Nikada nije tu bilo ljubavi.
Nijedan poljubac nije bio lep.
Tj svaki je bio ODVRATAN,na ivici silovanja. On to ne ume da radi.
Dakle, moj porodicni zivot, ono sto je valjalo, ono sto je moj doktor nazvao "Zivot je pobedio!"
Sve je to FALSIFIKAT.
I ja sam na kraju podlegla hronicnoj bolesti i umrla.

Postoje uspomene na kontejnere prepune mojih dnevnika, prica, pesama, belezaka iz osnovne skole,  crteza sa casova likovnog, herbarijuma, susenog cveca…
Ruza koje sam dobila nekad davno od bivseg decka … jednom samo… sve sam bacila kad sam pocela da se potucam i selim.
Ne mogu da slusam…
I ne mogu sve da izvucem na povrsinu.
Ja sam PREVISE teska, za bilo koga, ja sam previse teska.
Moja proslost i sadasnjost se mesaju u tolikoj meri da nema nikakve nade da se izvucem i kazem "mogu ja bolje"ili "zivot postoji".
Ne postoji.
Moj zivot NE POSTOJI.

Necu se ja ubiti, necu sebi naskoditi, necu seci vene ili se samopovredjivati,  mada bih jako volela da ja mogu umesto svih ljudi koji to rade, da preuzmem  to na sebe….
mene ne bi ni bolelo,
ne bi me ni radovalo,
a njima bi bilo lakse…

Pomazem sebi tako sto vadim svoju glavu iz govana pa je onda dublje nabijam, zivim za tri sekunde uzdaha sa primesama govnjivog smrada.
Nikada se necu oprati.
Muka mi je i zelim da povratim.
Ovog puta ne zbog svega sto osecam, niti zato sto moja glava ne moze da izdrzi pritisak da sebi ne zarije prst u mozak.
Osetila sam izdaju sa svih strana.
Zao mi je sto nije moglo doci do efekta iznenadjenja,
ali ipak osecam efektivnu vrednost toga, iako ne kapiram njenu kompleksnu vrednost.
Boze moj.
Ta stvar je ipak previse prosta i bez te imaginarne jedinice.
Psovala bih,ali sam rekla sebi da cu se ponasati kao dama.
Znajuci sve vec unapred, da, ja nazovi bezosecajna, prizivala sam sve moguce nacine da mi se
ujebe nesto u oku kako bih pustila suzu.

gospodjica0zec

Komentariši