Mnogo da bi bilo malo

Jedna ljubav i jedan svet su teski koliko i jedan ceo zivot.
Ljubav u svetu i svet u ljubavi stvaraju par za koji nema nebo koje nije dovoljno sjajno ili dovoljno tamno: Kad ljubav tamni svet sija, a kada svet sija i ljubav sija sa njim.
U jednom svetu i u jednom zivotu covek jedino ima potrebu za jednu ljubav.(tako kazu)
Od jedne ljubavi i svih njenih lica, pojava, grimasa, srecnih trenutaka, tuznih trenutaka,
momenata cekanja, dolazenja, zagrljaja, tegoba i olaksanja.
Ljubav uvek kosta onoliko koliko bi trebao da kosta gram srece u zlom casu samo zato sto svi zli trenuci treba da se nose isto kao i lepi trenutci, zato ta pusta ljubav nikada ne moze biti ulica u jednom pravcu. Jebi ga.
U ljubavi i prema ljubavi se vraca samo zbog odrastanja, a u odrastanju se lepo stari.
Lepe su to bore. Ali koliko boja ima ljubav? Koliko je ostvarljiva?

Desilo se jednog teskog ponedeljnog jutra dok sam otvarala balkonska vrata.
Probudio se i sa svom pospanoscu ovog sveta  jedva je ispravio svoje telo na krevet.
Pogledao me je u oci.
-Koliko je sati?-pita
-Nesto posle devet-odgovorila sam i izasla na terasu
Tmurno jutro. Tesko sam disala. Trljala sam dlanovima oci ne bi li dosla k sebi.
-Jel cemo ici?- pita
-Hocemo- odgovaram
-Kao da uopste nisam ni spavao- ponovo je legao
-Kao da nije proslo 4 godine- rekla sam i usla u sobu
Pogledao me je direktno u oci i u istom trenu kao da se sasvim rasanio.
-Cetri godine-  prosaputao je

Bile su to cetri godine. Cetri godine zaboravljanja. Cetri godine nemoci da se pisne.
Celih cetiri godine praznine. Rupa. Cetri godine okova.

Ustao je iz kreveta i otisao do toaleta. Skuvala sam kafu.
Popili smo je u tisini.
Usli smo u auto, zastao je pored prve cvecare. Buket belih ruza.
Ponovo je stao na jednom parkingu i okrenuo se prema meni i rekao:
-Kao da nije prosao ni dan.
Pogledali smo se u oci. Oboje sa suzama u njima.
Izgledao je kao da nikada nije ni prestao da place. Nisam prestala ni ja.
Plakali smo na svoj nacin oboje.

-Ni dan. Isto je.- odgovorila sam
-Isto me boli. Sasvim isto-  rekao je i izasao iz automobila.
Presla sam dlanom preko ociju i pogledala preko stakla.
Izgledalo je kao da neko odlazi u zagrljaj svojim snovima koji su prestali da postoje. Kao da sam gledala samu sebe.
-Jel je moglo da bude drugacije?- upitao me
-Nije moglo.
Zagrlio me je. Ruze su se vec zaledile od tezine dana,kao kamnecici da se udaraju medjusobno.

Dah mi je hladan i prazan. Ne postoji nista drugo osim umora.
Umorna sam da se mazimo po obrazima i da obecavamno jedno drugom neko srecnije vreme.
Nikad se nije dogodilo to vreme. Ja i on smo se mimoisli sa srecom bezbroj puta.
Kasno je. Ostaje samo da boli. Da me boli hladan dah na usnama.
Imala sam samo njega i nista dobro nije ispalo od toga. A htela sam da bude.

Uzela sam jedan kofer i stavila sve sto mi treba.
Mnogo je da bi bilo malo. Ceo zivot i cela ja.
Niknuce na novom mestu.
Zaustavlja me i prica o ljudima koji se vole celog zivota.
-Mislio sam da smo ja i ti bas ti ljudi.

Sada znam da celog zivota voleti znaci celog zivota se odricati.
Ova ljubav nije bila nista drugo nego odricanje. A ne mogu se odreci sebe.
To ne.

gospodjica0zec

Komentariši