-Ljudi se u sustini uvek zaljubljuju u sopstvene kvalitete koje nalaze u nekim drugim ljudima-
uzdahnuo je Jovan dizuci vinsku casu ispijajuci je do dna
-Gresis. Ljudi se zaljubljuju zbog svojih nedostataka.- odgovorila sam
-Kako to mislis?
-Jednostavno. Kada neki covek naidje na nekog ko je sakatiji od njega, zaljubice se u njega, jer
ce njegova sakatost izgledati manja. Zato i patuljci uvek idu u paru.
-Surova si.- dodao je jos vina u casu- Hoces da kazes da se pametni ljudi zaljubljuju u manje
pametne od sebe samo sa ciljem da se osecaju superiornije.
Posle duge pauze i njegovog buljenja u mene produzio je:
-Jel si zato ovde?
Nasmejala sam se i pomazila ga po glavi
-Nikada te nisam smatrala glupim, Jovane.
Od tog momenta nikada vise nismo pricali o ljubavi, niti ista analizirali.
Dugo, dugo.
Sve do skoro kada je Jovan sa novinama uleteo u stan:
-Evo jasno je da si pogresila.
Pogledala sam u novine. To je bila slika neke uciteljice pijana koja stoji do svog ucenika, a naslov je bio kako su se njih dvoje zaljubili dok je on imao dvadeset, a ona cetrdeset godina, posle dvadesetak godina ona je umrla, a ucenik (vec poznat pijanist) nikada vise nije bio sa drugom zenom.
Nasmejala sam se i zatvorila novine.
-Neki ljudi se zaljubljuju u talenat, neki u zrelost, a neki u mladost koju su propustili.
Svako samo u ono koje ga dopunjuje, koje mu fali, u sopstveni deformitet.
Mislim da se Jovan tada naljutio. Nije rekao nista.
Priblizila sam mu se i poljubila ga.
-U tebi nema nikakvog mog deformiteta, Jovane.
-Jednog dana ces prestati da radis to sto radis. Mozda mene tad nece biti- sapnuo je Jovan
Tad sam shvatila.
U nedostatku umetnickog talenta, Jovan se zaljubljivao u talente.
Zato sam se i ja zaljubila u njega.
Ja nikad nisam imala talenat za zivot, a taj talenat je on posedovao.